Empatija u praksi znači biti spreman na trenutak odložiti vlastitu priču i zaista se susresti s iskustvom druge osobe – tijelom, pažnjom i srcem, a ne samo riječima. Tada prisutnost sama po sebi postaje podrška: drugi osjeća da nije sam u onome što proživljava.
Što empatija jest – a što nije
Empatija je sposobnost da prepoznamo i razumijemo tuđe osjećaje i potrebe te reagiramo na način koji im donosi olakšanje i podršku. Ona nije savjetovanje, popravljanje niti preuzimanje tuđeg tereta na svoja leđa.
U praksi to znači:
- ne žurimo s rješenjima i savjetima
- ne umanjujemo osjećaje („nije to ništa“, „ima i gore“)
- ne skrećemo priču na sebe („i meni se to dogodilo…“)
Umjesto toga, nastojimo razumjeti kako je toj osobi sada, iz njezine perspektive, čak i ako se ne bismo jednako osjećali na njezinom mjestu.
Prisutnost: dar neprekinute pažnje
Biti prisutan za druge počinje s vrlo konkretnim stvarima: ugasiti ekran, odložiti mobitel, okrenuti tijelo prema osobi, uspostaviti nježan kontakt očima. Naš govor tijela često govori više od riječi – opuštena ramena, blaga mimika i tišina koja ne žuri prekidati stvaraju dojam sigurnog prostora.
Ključne geste prisutnosti:
- slušati do kraja, bez upadica i dovršavanja rečenica
- dati kratke verbalne znakove („razumijem“, „čujem te“) bez preuzimanja teme
- dopustiti pauze i tišinu, umjesto da ih odmah popunimo savjetima
Takva prisutnost šalje poruku: „Tu sam s tobom, ovo mi je važno.“
Aktivno slušanje i empatijsko odražavanje
Empatija u praksi uključuje aktivno slušanje – svjesno usmjeravanje pažnje i potvrdu da smo razumjeli. To ne znači ponavljanje riječi kao papiga, nego nježno „odražavanje“ suštine onoga što čujemo.
Primjeri:
- „Čujem da ti je ovo bilo jako teško i da se osjećaš sam/a u tome.“
- „Iz onoga što govoriš, čini mi se da ti je jako važno da te se shvati ozbiljno. Jesam li dobro razumio/la?“
Ovakvo odražavanje:
- pomaže osobi da jasnije čuje samu sebe
- smanjuje osjećaj usamljenosti i nerazumijevanja
- omogućuje da ispravi naše moguće krive pretpostavke („nije toliko tuga, više je strah…“)
To je jednostavno, ali duboko djelovanje: drugome darujemo zrcalo u kojem se može vidjeti bez osuđivanja.
Empatija i granice: biti uz, ne „umjesto“
Snažna empatija bez granica može postati teret – lako skliznemo u preuzimanje odgovornosti za tuđe osjećaje i odluke. Zrela empatija zna razlikovati: mogu biti s tobom u onome što proživljavaš, ali ne mogu živjeti tvoj život umjesto tebe.
To znači:
- dopuštamo drugoj osobi njezine osjećaje, ne pokušavamo ih „spasiti po svaku cijenu“
- jasno osjećamo svoje granice: kada nam je previše, to i ka¬žemo („Važan/a si mi, ali sada sam i sam/a preplavljen/a, mogu li se vratiti ovom razgovoru kasnije?“)
- njegujemo empatiju i prema sebi – jer samosuosjećanje povećava sposobnost suosjećanja s drugima bez izgaranja
Na taj način empatija gradi odnose u kojima obje strane ostaju cjelovite.