Prekršeni dogovori bole jer diraju u povjerenje, sigurnost i osjećaj poštovanja. Umjesto da ostanemo zarobljeni u povrijeđenosti ili pređemo preko svega „kao da se ništa nije dogodilo“, možemo situaciju iskoristiti kao priliku za dublje razumijevanje i jasniju komunikaciju.
1. Stani i priznaj što se u tebi događa
Prvi korak nije prema onome tko je prekršio dogovor, nego prema sebi. Umjesto da odmah „sudimo“ drugoj osobi, važno je stati i primijetiti: što točno osjećam (ljutnju, tugu, razočaranje, strah), a što mi je tim činom zapravo povrijeđeno (povjerenje, osjećaj važnosti, sigurnost)? Ovo je temelj transformativne komunikacije – svjesno prepoznavanje unutarnjeg stanja prije bilo kakvog razgovora.
Može pomoći da si postaviš pitanja:
- Što sam zapravo očekivao/la od ovog dogovora?
- Koji dio mene se sada osjeća povrijeđeno ili iznevjereno?
- Koja je moja potreba iza tih osjećaja (pouzdanost, poštovanje, jasnoća, suradnja)?
Već samo osvještavanje vlastitih emocija smanjuje rizik da u razgovor uđeš iz impulsa, napada ili pasivne agresije.
2. Razdvoji činjenice od tumačenja
Drugi korak je razlučiti što se stvarno dogodilo od priče koju si o tome ispričamo. Činjenica može biti: „Dogovorili smo XY do ponedjeljka, a nije ostvareno.“ Tumačenje je: „Nije ti stalo“, „Ne poštuješ me“, „Nikad se ne mogu osloniti na tebe“.
Kada u razgovor ulazimo s gomilom tumačenja, druga se osoba osjeća napadnuto i brani se, umjesto da čuje kako se osjećamo i što nam treba. Ako se držimo činjenica, stvaramo prostor u kojem obje strane mogu jasnije vidjeti gdje je došlo do „pucanja“ dogovora i zašto.
3. Iskreno izrazi što ti se događa – bez optuživanja
Treći korak je razgovor. Ovdje transformativna komunikacija nudi vrlo jednostavno, ali moćno načelo: govori iz sebe, a ne o drugome. Umjesto: „Ti nikad ne ispuniš dogovor, neodgovoran/na si“, pokušaj s: „Kad se dogovorimo da ćeš XY do ponedjeljka, a to se ne dogodi, osjećam se razočarano i nesigurno jer mi je važno da se na tebe mogu osloniti.“
Elementi takvog govora su:
- opis situacije (činjenično)
- vlastiti osjećaji
- potreba ili vrijednost koja ti je ovdje važna
- eventualno jasna molba (što trebaš ubuduće ili sada)
Ovakav način izražavanja ne znači da umanjuješ ozbiljnost prekršenog dogovora, već da ga komuniciraš na način koji povećava šansu da budeš zaista shvaćen/a.
4. Slušaj priču druge strane – bez prekidanja
Četvrti korak je možda najteži: čuti drugu osobu. To ne znači automatski opravdati prekršeni dogovor, nego dopustiti da čuješ koje su okolnosti, ograničenja, možda i njihovi strahovi ili krivnja. Nekada se dogovor krši iz nemara, ali ponekad i zbog preopterećenosti, nejasne komunikacije, različitih očekivanja ili toga da druga osoba nije znala reći „ne“.
Pomoći će pitanja poput:
- „Možeš li mi reći što se s tvoje strane dogodilo?“
- „Što je tebi bilo teško u ovom dogovoru?“
- „Kako ti doživljavaš sve ovo?“
Slušanjem ne odustaješ od svojih potreba, ali gradiš most koji je potreban da bi se našlo rješenje umjesto da se sukob produbljuje.
5. Zajedno redefinirajte dogovor – ili povuci jasnu granicu
Posljednji korak je odluka: što dalje? Ako postoji volja i s tvoje i s druge strane, možete redefinirati dogovor – jasnije postaviti rokove, mogućnosti, ograničenja, način na koji ćete komunicirati ako nešto zapne. To može uključivati i konkretne rečenice tipa: „Ako vidiš da nećeš stići, javi mi barem dan ranije.“ ili „Za mene je važno da mi kažeš iskreno ako nešto ne možeš preuzeti.“
Ako se prekršeni dogovori ponavljaju, bez preuzimanja odgovornosti i spremnosti na promjenu, tada je izrazito važno postaviti granice: redefinirati razinu suradnje, povjeravanja ili odgovornosti koju toj osobi daješ. To nije kazna, nego briga za vlastiti integritet i zdravlje odnosa – jer bez povjerenja i jasnoće nema ni stvarne bliskosti ni suradnje.
Prekršeni dogovor može biti kraj povjerenja, ali može biti i početak zrelijeg odnosa – ako smo spremni pogledati i u sebe i u drugoga, govoriti iskreno i jasno, te dogovoriti nove, zdravije temelje na kojima želimo graditi dalje.